Upoznati i prepoznati dječiji likovni izraz

Standard

Za upoznavanje i prepoznavanje likovnog izraza djeteta, potrebno je razviti sposobnost spontanog, posmatranja svijeta i pojava oko sebe – bez ikakvih opterećenja ili predrasuda. Na taj način u sebi razvijamo razumijevanje za njihova prva viđenja i iskustva, a djetetu pružamo dragocjenu slobodu iskazivanja. Dijete prvi put uočava, otkriva i izražava otkriveno i to je uvijek novost, jer je prvi put, jer je prvo pitanje i prvi odgovor. Čak i u stalno ponavljanim pokušajima da naslika nešto, što se nama može činiti kao „ista“ priča, uvijek se radi o novostečenim vještinama i novom izražavanju unutrašnjeg bića djeteta.
Djeca svoju sposobnost razvijaju iz prirodnih potencijala svog bića, a kroz spontanu interakciju unutrašnjeg svijeta i njegove spoljne okoline. Zato je važno zapamtiti da je, iako sva djeca imaju sposobnost likovnog izražavanja i stvaranja, ono što od njih možemo očekivati kreativan proces, a manje realiziran likovni proizvod.
Uz stalnu pomoć i ohrabrenje učitelja i roditelja djeca će biti sposobna za aktivno i stvaralačko učestvovanje u životu. Na roditeljima i učiteljima je velika odgovornost da sačuvaju taj unutrašnji svijet a da djetetu pomognu da stalnim učenjem i istraživanjem bogati svoje iskustvo i razvije vlastiti odnos prema spoljnom svijetu.
Likovne stvaralačke sposobnosti razvijaju se ili oslabljuju onoliko koliko je pojedinom djetetu dano ili uskraćeno pravo na njegovu individualnost. Kao i svaki drugi izraz, tako i likovni kod djece ima svoje osnovne simbole i svoju strukturu, ima svoju funkciju i značenje. Pogrešne i površne procjene i neprimjerena očekivanja mogu blokirati i suzbiti njihovu želju za izražavanjem koje je u likovnom stvaralaštvu specifično i mnogoznačno. Dijete se likovno izražava kako bi pokazalo ono što ga zanima, zabavlja ili okružuje.
Dječja likovna djela su iskrena, jednostavna, spontana, bez pokušaja prikrivanja ili namjere da naprave nešto za odrasle.
Vrijednost i važnost dječjeg likovnog izražavanja nije u tome da „zna“ nacrtati ili naslikati ono što ćemo mi prepoznati, nego u onome što samo dijete vidi, pronađe ili otkrije u svijetu koji ga okružuje – u drvetu, u šeširu, u kući. Svi dječji likovni radovi ne sadrže originalnost ili estetsku vrijednost, zato se veliko bogatstvo krije u razgovoru o crtežu ili slici kroz koje nam otvaraju vrata svog unutrašnjeg svijeta, mašte, želja, snova, strahova. Ovaj je razgovor podjednako blagotvoran i koristan i za dijete , roditelja i učitelja.

Slike iz duše

Standard

Djeca nemaju fond reči kao odrasli i ponekad im je teže da na pravi način objasne ono što osećaju. Međutim, mnogo toga o duševnom životu i emocijama djeteta, kao i načinu na koje ono vidi ljude i svijet oko sebe, može se saznati na osnovu dječjeg stvaralaštva, posebno crteža. Psiholozi kažu da dijete ne crta ono što vidi, već ono što zna ili osjeća

Uz pomoć dečjih crteža možete mnogo toga da saznate o djeci. Crteži su prozor u njihov unutrašnji svijet. Oni često koriste crtanje kao metod istraživanja, rešavanja problema, davanja vizuelne forme idejama i zapažanjima. Olovke i bojice djetetu pomažu da prikaže svoj svijet, otkrivaju njegov karakter, želje i način na koji doživljava stvarnost. Djetetove slike i crteži prikazuju i njegove najskrivenije strahove koje teško može izraziti riječima. Uz pomoć papira i olovke, čak i ona najmlađa djeca, svojim strahovima i nesigurnostima uspijevaju da daju oblik i boju i tako ih ublaže. Crtež je i najneposredniji način kojim dijete komunicira s odraslima, posebno sa svojim roditeljima. To je i osnovno sredstvo da izrazi svoj strah i da zatraži pomoć. Važno je rastumačiti te crteže jer nam omogućuju da bolje upoznamo psihu svog djeteta.

Kako posmatrati crtež
Kada se posmatra dječji crtež, uvijek mora da se uzme u obzir nekoliko aspekata, prije svega šta je dijete nacrtalo, okolnosti u kojima crta, u kom je uzrastu, jer trogodišnjak ne crta isto kao dijete od osam godina. Postoje dva načina na koji se crtež posmatra:
– kako dijete upotrebljava linije (da li zadebljava neke površine i da li naglašava pojedine djelove) i
– kako raspoređuje stvari u prostoru.

Boja
Najčešće opisuje emotivni život djeteta. Ako se dijete blokira pred čistim papirom ili ostavlja puno praznog prostora na svakoj strani, možda se boji praznine ili ima potrebu za jasnijim granicama, potrebu da mu roditelji kažu dokle smije da ide.
Ako prednost daje bojama kao što su crna i žuta, to može da znači ljubomoru, odnosno strah da ne izgubi nečiju ljubav.
Crvena – agresivnost,
Plava – smirenost, uravnoteženost,
Žuta – infantilnost,
Crna – inteligencija, racionalnost, kontrola,
Zelena – sklonost ka potiskivanju emocija,
Braon – važnost higijene za osobu koja crta.
Interesantan je podatak da se sa godinama smanjuje količina žute i plave, a povećava upotreba crvene i zelene boje.
Intenzitet crtanja
Ukoliko je potez prenaglašen do te mjere da je dijete olovkom ili flomasterom skoro probušilo papir, to bi mogao da bude znak velike taštine. Ipak, češće otkriva dosta agresivno i hirovito dijete. Kada dijete mnogo sijenči crtež, to često ukazuje na anksioznost, a ukoliko podebljava neke djelove tijela – recimo, nacrtalo je cijelu ljudsku figuru, ali je šake zatamnilo ili je podebljalo linije šake ili ih nije ni nacrtalo, to ukazuje da dijete sa tom osobom ne može da ostvari kontakt. Kroz ono što dete nacrta pratimo njegov emotivni i socijalni razvoj, koliko je dijete intelektualno sazrelo, ali i kako se odnosi prema okolini, kako doživljava bliske ljude, njegov stav prema svijetu i slično.
Roditelji nikako ne bi trebalo da analiziraju svaki crtež jer će ono izgubiti povjerenje u sebe i volju za crtanjem ako osjeti da ga nadgledaju. Ostanite uz njega i pustite ga da samostalno crta. Jer, crtež je poklon djeteta, pa zato treba pohvaliti i onaj crtež koji vam se čini lošim.
Najbitnije je da posmatramo način na koji dijete crta i šta izostavlja na crtežu. Ukoliko sebe nacrta bez očiju ili ušiju, to ukazuje da ima potrebu da se od nekih stvari skloni ili želi da se zaštiti, smatraju stručnjaci. Ponekad na crtežima nedostaju stopala, što govori o tome da dijete ima doživljaj da nigdje ne pripada.